Ružica Parlain: Brak

„Volim svoje roditelje, zato živim s njima. Na drugom mjestu je činjenica da si s plaćom Azubi-ja trenutno ne mogu priuštiti stan ili sobu u WG-u.“ odgovorila sam na pitanje zašto živim s roditeljima.

Wirtschaftskunde – grubo prevedeno, studija zajednice.

Kad smo prvi dan škole dobili raspored sati, nit sam znala šta sve te kratice znače, ni koje predmete uopće imam, ni tko mi šta predaje. Svi su simpa, svi su imali različitu motivaciju da postanu predavači i jasno se vidi razlika tko se odmah opredijelio za nastavnički smjer, a tko je kasnije uplovio u te vode.

Profesor ovog predmeta u toj vodi plovi duže nego što ja postojim. Nisam mogla odoljeti a da ga ne usporedim sa svim ostalim profesorima/profesoricama koje sam imala u BiH i malo je reći nebo i zemlja. Prevedeno, Jadni oni i Blago njemu.

„Sama soba bi bila oko 500€, što ostavlja 200-300€ za sve ostalo. Neizvedivo.“ Nadovezao se kolega na računicu životnih troškova i nastavio: „Tražimo stan, ali djevojka i ja živimo s njenom mamom.“

Polovica nas živi s roditeljima, druga polovica je podijeljena između stana i WG-a. Jedan sretnik je uspio od firme dobiti stan, a jedan od roditelja. Također nije s gorega napomenuti da klupe dijelim s ljudima u rasponu od 16 do 38 godina, tako da je za očekivati različite odgovore.

Ovom pitanju prethodilo je „Zašto se ljudi u Njemačkoj odlučuju za brak?“

Cijela sekunda je prošla prije prvog odgovora – Novac.

Troškovi.

Porez.

Ekonomija.

„Ljubav?“ Upitao je profesor kojega godina dana dijeli od penzije.

Moja šutnja bila je u opakom kontrastu smijeha ostalih učenika.

„Scenarij iz filma?” Dodao je.

Zar brak nije pečat ljubavi, obećanje supružniku, početak zasnivanja obitelji, ugovor koji jamči da se dvoje ljudi zauvijek zajedno bore protiv problema i grade zajednički život? Dok sam se ja smislila kako da to prevedem, već je uslijedio odgovor kolege koji sjedi ispred mene: „Supruga i ja smo stupili u brak samo zato što je u slučaju nesretnog slučaja praktičnije da smo u braku.“

Možda baš živim u filmu.

Sjetila sam se nekih sati filozofije gdje nije bilo neobičajno da sam jedina čije se mišljenje kosi s ostalima. Ni danas to nije značajno drugačije, jer se danas vraćam svemu u što sam sumnjala. Danas me to čuva da se ne istopim u ovoj Cancel kulturi i postanem fluidni parazit koji se lijepi na cestu da spasi okoliš.

Danas znam:

- Baba nije lupetala gluposti kad mi je govorila Čuvaj se, Pozovi Boga na pomoć, Znaj za sebe I Ne daj na sebe.

- Religija mi pruža utjehu jer vjerujem da postoji Netko tko me uvijek voli.

- Obitelj mi nikada neće okrenuti leđa: Ne trebam ni ja njima.

- Kad mi se ponudi pomoć, prihvatit ću je.

Bez toga sam muha bez glave.

Ovako sam kao muha bez glave samo kad mozak zablokira i neće da radi ni na jednom jeziku, to mi je dosta i to mi je dovoljno težak križ sa sad.

Iako će profesoru biti dobro kad ode u penziju, i sigurna sam da je imao svoje životne izazove, mislim da mu je sad najveći križ što mora paziti koji rod koristi za množinu i mora se ispričati ako pretpostavi koji smo mi rod (bez da nas pita kako se izjašnjavamo) i tako nas seljački obilježi jesmo muško ili žensko.

Nije ni njemu zgodno.

Do sljedećeg čitanja!

Liebe Grüße,

Ružica/Herc.info