Uvijek neki k…., od toga se sastoji naš život

Zašto su mladi pisci iz Sarajeva, Mostara, Stoca, Uskoplja, Livna, Travnika, Žepča ili Tuzle tako uspješni i među najčitanijima i najnagrađivanijima u regiji? Ne mora značiti, razloge možemo tražiti u tegobnim djetinjstvima, ratnim i poratnim traumama i PTSP-u, izbjeglištvu ili potucanjima od mila do nedraga. Rekli bi dovoljno materijala za dobar roman, nedostaju samo talent i pismenost. E, u tome i jeste kvaka. Dok njihove vršnjake u mirnim i uređenim sredinama uglavnom muče bubice u glavi, „naša“ se djeca u toj dobi nagledaju svega da mogu pisati o tome cijeli život, a da čitatelj pomisli da je sve fikcija.

I tako, čitajući roman "Tvornica Hrvata" Nebojše Lujanovića, za koju su neki napisali da završava sa smijehom (ja se uopće nisam nasmijao), čovjek osjeti tugu i bijes. Ne znam možda je problem u meni, ali ova turobna priča, premda ispričana jezikom dvanaestogodišnjeg dječaka, iako je prožeta humorom, uopće nije smiješna.

Ukratko, Lujanović se kao dijete izbjeglica iz Srednje Bosne točnije Travnika s majkom, sestrom i didom obreo u Zagrebu, u derutnom stanu njegova tetka. Tu se okruženi s mrzovoljnim susjedima, koji ne podnose "divljake" iz Bosne, vode mučno borbu za preživljavanje. Žive teško, od humanitarne pomoći, uvijek pod prijetnjom izbacivanja iz stana, sve dok jednoga dana majka igrom slučaja ne počne pomagati izbjeglicama iz BiH, ponajviše Hrvatima (ali i onima drukčijeg imena) u sređivanju papira da mogu ići dalje u svijet. Majka je heroj nad herojima, na njezinim plećima leže sva četiri kuta kuće, spremna je za pomoći drugome u nevolji pomjerati planine popeti se čak i do Pantovčaka.

Premda se roman kao književna fikcija ne mora baviti stvarnim događajima iz života, dobro je da je ovaj napisan jer ga autor sigurno ne bi mogao napisati bez da sav taj opisani jad nije osjeti na vlastitoj koži. Ovaj roman je dokazao koliko su djeca iz ratnom poharane Bosne, pa i Hercegovine brzo odrasla i postala zrelija još kao maloljetnici, a sve slijedom nesretnih okolnosti, zato što su se rodili na pogrešnom mjestu.

Lujanović i njemu slični, morali su se namučiti bar dva-tri puta više u životu od svojih vršnjaka da bi uspjeli. Dapače, ovaj je završio dva fakulteta, doktorirao, napisao nekoliko znanstvenih radova, pripovjedaka, eseja, šest romana, dvije znanstvene knjige i još puno toga, istrčao petnaest maratona i postao otac dvoje djece. Svaka čast! I jezik kojim se Lujanović služi u romanu je „naš“, i zbog toga je ova knjiga lijepa i čitka.

Dakle, „Tvornica Hrvata“ nije prvi roman niti prvo književno djelo Nebojše Lujanovića, ali je prvo za koju je zasluženo osvojio nagradu (V.B.Z.), pa i onu izdašnu novčanu od 15.000 eura, što će reći da se isplatilo. Nama ostaje jedino preporučiti vam ovo zanimljivo i poučno štivo, jer će se u njemu mnogi od nas prepoznati. Možde ne baš sebe, ali svakako nekoga svoga bližnjeg. Zato je dobro ovu knjigu imati na polici i ponekad je noću na preskoke pročitati djeci tek da posluži kao opomena da život nije nimalo lagan i da nas remeti „uvijek neki kurac“.

Oliver Cvitković/Herc.info