I Osmanlije i komunisti željeli su isto: iščupati korijen i dušu hrvatskoga naroda! Ali nismo pokleknuli!

Euharistijskim slavljem ispred župne crkve Sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu, 5. srpnja obilježena je Jubilejska godina i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva i povijesnih Splitskih crkvenih sabora.

Euharistijsko slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvo s vrhbosanskim nadbiskupom u miru Vinkom kard. Puljićem, brojnim hrvatskim biskupima, apostolskim nuncijima, provincijalima i provincijalkama iz BiH i Hrvatske te brojnim svećenicima. Propovjedao je zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša.

Nakon Liturgije riječi i čitanja Evanđelja, u homiliji naslovljenoj Očuvati ukorijenjenost (Pnz 6,4-13, Heb 13,7–8.15–16, Mt 5,13-16), nadbiskup Kutleša podsjetio je vjernički puk kako danas stojimo na svetom mjestu, pokraj spomen-crkve koju je hrvatski narod odlučio podići u povodu tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava kao vidljiv znak i trajan zalog nade svoje budućnosti.

Ostaje (samo) ono u što smo duboko ukorijenjeni

„Taj čin nije bio tek simboličan ni protokolaran; bio je to duhovni čin pamćenja, prisjećanje na ukorijenjenost hrvatskoga naroda u kršćansku vjeru koja je srce kulture, u baštinu koja nas je oblikovala tijekom stoljeća. To je bio spomen-čin naroda koji je svoju budućnost odlučio povjeriti Bogu i Crkvi; Naroda koji je tada, kao što to činimo i mi danas, svjesno izabrao živjeti ne samo u zemaljskoj slobodi, nego u svjetlu Božje istine koja oslobađa i daje smisao svemu“, posvijestio je te naglasio kako je naša ukorijenjenost u kršćansku baštinu koja se očitovala u domoljublju, jeziku, kulturnom stvaralaštvu i državotvornosti žestoko napadana tijekom naše hrvatske povijesti.

„Ovo svečano euharistijsko slavlje jest i zahvala i obveza: zahvaljujemo Bogu na povijesti milosti, ali se ujedno pitamo kakva je naša odgovornost danas. Ova obljetnica također je čin domoljublja, a domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju. Ukorijenjenost je jedna od najvažnijih, a ujedno i najmanje prepoznatih potreba ljudske duše – kako pojedinca, tako i naroda. Ako čovjek ili narod izgube korijene, oni gube svoju dušu. Bez duše, čovjek postaje stroj; Narod postaje tek mnoštvo kojim drugi mogu upravljati i manipulirati. U svijetu u kojem je sve vidljivo prolazno, gdje su i granice i vrijednosti podložne promjeni, postavlja se temeljno pitanje: što ostaje kad sve drugo prođe? Odgovor je jasan: ostaje ono što je dublje od promjena, trajnije od vremena, svetije od političkih interesa i kalkulacija – ostaje ono u što smo duboko ukorijenjeni“, tumačio je propovjednik.

Govoreći nadalje o ukorijenjenosti, mons. Kutleša je naglasio kako se ona snažno očitovala i kroz žrtve branitelja u Domovinskom ratu, koji nisu ustali u obranu ideologije, nego u obranu vjere, domovine, doma, jezika i budućnosti vlastitoga naroda. „U njima se ponovo pokazala teologija ukorijenjenosti – istina da ljubiti Boga, obitelj, narod i domovinu nije politički čin, nego sveta obveza. To je ljubav koja gradi, a ne ruši; Koja blagoslivlja, a ne isključuje“, potaknuo je.

Nadbiskup je pojasnio kako se domoljublje iskorjenjivalo pokušajima prekrajanja povijesnih činjenica, a pravo na vlastitu domovinu fizičkim iskorjenjivanjem naroda: od oduzimanja zemlje, prisilnih migracija i političkih zatvaranja do žrtava Domovinskoga rata.

Cilj je bio - iščupati korijene hrvatskom narodu

„Doista, od osmanlijskih osvajanja do agresora Domovinskog rata; od komunističke diktature do suvremene indoktrinacije – cilj je bio uvijek isti: iščupati korijen i dušu hrvatskoga naroda. Onemogućiti pamćenje. Zabraniti svetinje. Ali nismo pokleknuli. Preživjeli smo jer smo znali u što smo ukorijenjeni. Odoljeli smo tim pokušajima ponajprije krvlju mučenika: počevši od prvog mučenika na ovim našim prostorima, Svetoga Venancija, potom Nikole Tavelića, Drinskih mučenica, Bl. Miroslava Bulešića te Bl. Alojzija Stepinca. Oni su znak da se Krist ne izdaje i ne prodaje ni kad boli, ni kad prijeti smrt, i da se vjera ne može ušutkati ondje gdje srce gori za Istinu“, kazao je mons. Kutleša te upozorio kako smo i danas izloženi novim pokušajima iskorjenjivanja, koji su nerijetko zaogrnuta ruhom novih ljudskih i „naprednih“ prava u pozadini kojih su nove ideologije, poput rodne i njoj srodnih.

„One živote ne oduzimaju na bojnom polju, nego u majčinoj utrobi. Iskorjenjujuće ideologije se provlače i kroz zakone koji reguliraju gospodarstvo i tržište rada, obitelj i školski sustav. Njihove plodove vidimo u odlascima mladih, sveprisutnoj korupciji, moralnoj otupjelosti i razjedinjenosti. Iskorjenjivanje današnje globalizacije nudi čovjeku svijet, a oduzima mu zdravu obitelj. Daje mu informacije, a oduzima mudrost. Otvara granice, a zatvara srce. Globalizacija želi narod bez pamćenja, Crkvu bez proroštva i pod kontrolom, obitelj bez svetosti i djece, želi kontrolu nad svima i nad svime. Iskorijenjenost postaje nova norma. Sve je relativno. Sve je zamjenjivo. Čovjek više nije osoba, nego funkcija. Savjest više nije Božji glas, nego osjećaj. Dijete nije dar, nego izbor. Narod nije zajednica, nego statistika. U takvome svijetu zajedništvo se svjesno i namjerno rastače – kako u narodu, tako i u Crkvi. No poslanica Hebrejima nas podsjeća: 'Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte, jer takve su žrtve mile Bogu' (Heb 13,16). Pravo zajedništvo temelji se na žrtvi, ne na kompromisu. Na ljubavi, ne na korupciji. Na prihvaćanju, a ne na interesu“, posvijestio je propovjednik.

Bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje

Naglašavajući potom kako je hravtski narod tijekom stoljeća opstajao jer je znao čuvati svoje vrijednosti, znao je da se ono što je sveto ne prodaje, nego da se mora čuvati i kad je teško i opasno – pa i po cijenu života.

„Tko ne zna za što vrijedi umrijeti, ne zna ni za što vrijedi živjeti. Bez smisla za žrtvu, gubi se i smisao za život. Ono pak za što vrijedi i umrijeti – jesu Bog, obitelj i domovina. To je bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. To troje jesu ona ljubav koja nas je očuvala kroz ratove, progonstva, režime i nevremena – i koje nas i danas jedino može očuvati“, zaključio je nadbiskup Kutleša.