Srbija zabranjuje Joksimovića! Što čekaju Hrvatska i Hercegovina?

Željko Joksimović ima lijepe pjesme, to mu nitko ne može osporiti. Međutim, iza popularnog pjevača stoji i moćan medijski poduzetnik, producent filma „Djeca Kozare“, koji je završio u središtu političke propagande Aleksandra Vučića. Dok ga u Srbiji studenti stavljaju na popise režimskih pjevača koje treba bojkotirati, nameće se pitanje treba li Hercegovina i dalje širom otvarati vrata čovjeku koji sudjeluje u projektima što se koriste za raspirivanje nacionalnih strahova.

Joksimović je tako osvanuo na popisu od 10 pjevača kojima se zbog rada protiv studenata i vrijeđanja onih koji su ustali za stradale pod nadstrešnicom žele zabraniti nastupi u državi. Na popisu su i Jelena Karleuša, te brojni drugi uhljebi.

Joksimović je godinama rado viđen gost na koncertima diljem Hrvatske i Hercegovine. Publika pjeva njegove balade, organizatori ga skupo plaćaju, a rijetki se pitaju što popularni glazbenik radi kada siđe s pozornice.

A upravo je to možda zanimljiviji dio njegove karijere.

Joksimović je vlasnik produkcijske kuće Minacord Media, povezane s televizijom K1, agencijom Tanjug i velikim projektima koji su dobivali milijunska sredstva iz državnih izvora.

Među njima je i film „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“, redatelja Lordana Zafranovića, čiji je producent upravo Joksimović.

Film govori o stradanju Srba tijekom Drugog svjetskog rata. Način na koji je film politički iskorišten izazvao je ogorčenje čak i među njegovim sudionicima. Upravo su Zafranović kao Hrvat i Joksimović kao omiljeni pjevač trebali osigurati potvrdu Vučićeve pobjede.

Glumac Rene Bitorajac javno je upozorio da se film bezočno zloupotrebljava u političkoj kampanji jedne stranke i jednog čovjeka. Od političke instrumentalizacije projekta ogradio se i redateljev sin Ivan Zafranović.

I tu dolazimo do ključnog pitanja.

Je li tragedija djece Kozare iskorištena kako bi se današnjim Srbima ponovno prizivao strah od Hrvata, a Vučića predstavljalo kao njihova zaštitnika?

Politička uporaba filma daje ozbiljan povod za takvo pitanje, premda nema dokaza da je projekt od početka osmišljen isključivo radi Vučićeve izborne pobjede.

U Srbiji se godinama sustavno oživljavaju povijesne traume, a granica između osude ustaških zločina i neprijateljskog prikazivanja današnjih Hrvata često se opasno briše.

U takvoj atmosferi posebno su ranjivi Hrvati koji žive u Srbiji. Njima ne trebaju nove kampanje straha, nego sigurnost, ravnopravnost i sloboda očuvanja nacionalnog identiteta.

Joksimovića se bez dokaza ne može proglasiti organizatorom progona Hrvata. Ali kao producent i medijski poduzetnik ne može izbjeći pitanja o političkoj uporabi projekata iza kojih stoji.

Zanimljivo je da su upravo u Srbiji studenti tijekom prosvjeda njegovo ime uvrstili na popis izvođača čija se glazba ne pušta na blokadama zbog njihove povezanosti s Vučićevom vlašću.

Dakle, dok dio Srbije poziva na bojkot Joksimovića, Hercegovina ga i dalje može dočekivati kao veliku zvijezdu.

Treba li tako ostati?

Nitko ne zagovara zabranu srpskih pjevača zato što su Srbi. Ali Hercegovina ima pravo odlučiti komu će davati pozornicu.

Joksimović je bio jedan od tvoraca Vučićeve Srbije, one koja je zatvarala Hrvate koji dođu u Srbiju optužujući ih da su špijuni!