Nikola Borić je rekao kako smatra da su mama i tata ponosni na njega, ali na početku nisu bili.

- Stara nije htjela razgovarati sa mnom dvije godine nakon što sam dao otkaz. Ona je u svom materijalnom filmu, kao i svaka mama koja se brine o tome što će se s djetetom dogoditi, kazao je.

Naglašava da je njemu ovo bio najbolji potez u životu.

Ako nisam sretan, nitko oko mene ne može biti sretan

- Uvijek sam se brinuo što će reći mama i tata, što će reći susjedi i prijatelji. Onda sam shvatio da ako ja nisam sretan, nitko oko mene ne može biti sretan, naglasio je.

Borić je rekao da je u vrijeme odluke imao dogovor s turskom atletskom reprezentacijom za OI u Tokiju i OI u Rio da Janeiru.

- Bio sam siguran da ću sve to odraditi. Odradio sam London, čekao me Rio i Tokio, a bonusi su bili veliki, ali i medalje nisu bile upitne, rekao je.

Mnogo je putovao i to je bio njegov način života i posao iz sna.

Srce mi je reklo da napravim idući korak

- Obožavao sam to, ali mi je srce reklo da je vrijeme da napravim idući korak, a tri godine prije toga ja sam kupio zemljište na kojem sada živim, kazao je.

Prodao je sve što je imao, tvornicu i tvrtke te je novac dao prijatelju i roditeljima.

- Prvu firmu sam otvorio u Hrvatskoj i to je bila firma za obradu rezultata na sportskim natjecanjima. Meni je hrvatsko tržište bilo premalo i otišao sam u Tursku gdje sam dobio posao za Istanbulski maraton sa 100 tisuća natjecatelja. Nakon završenog posla prišao mi je predsjednik turske atletske reprezentacije i pitao me je da zajedno otvorimo tvrtku, rekao je.

Naglasio je kako je s njim imao tvrtku dvanaest godina i onda ju je prodao.

Sav sam novac podijelio

- Sav sam novac podijelio. Roditeljima sam ostavio tvrtku u Hrvatskoj, partneru Muniru sam ostavio tvrtku u Turskoj i prerezao sam sve kartice, osobnu iskaznicu. Nisam imao ni jedan dan radnog staža, ni zdravstveno ni socijalno, ni mirovinsko osiguranje, a ni bankovni račun. Došao sam u šumu s 500 eura i s jednim kuferom stvari, prisjetio se Borić.

Trenutačno završava kuću od blata i slame. Za nju mu je trebalo 52 bale slame.

- U trenu kada je počeo graditi kuću, bala slame je koštala dvije kune. Mene je kuća stajala 104 kune i 6 godina posla, a sve ostalo je reciklirani materijal, istaknuo je.

Na pitanje zašto je otišao u šumu, Nikola je kazao da je u šumi sve.

Tri bitne stvari

- Nije nužno šuma, nego priroda. U 8 mjeseci dok sam gradio kuću i spavao u mreži shvatio da postoje 3 bitne stvari koje sva živa bića moraju imati. To su hrana i voda, sklonište i reprodukcija, naglasio je.

- Jedino ljudi plaćaju hranu i vodu, sklonište i reprodukciju, djecu moramo školovati, dodao je.

Smatra kako je velika prijevara sustava koji te tjera da budeš njegov rob od samog rođenja.

Govori kako čovjek može preživjeti radeći jedan sat dnevno. On, kako kaže, ne radi više od toga. Njegova Zorana je profesorica engleskog u srednjoj školi i ona ondje radi 4-6 sati na dan.

On za to vrijeme osigurava hranu, vodu i energente.

- Mi ne živimo u civilizaciji. Mi živimo u selu sa šest stanovnika gdje organiziramo predavanja i radionice, govori.

Bolesti dolaze od nepravilnog načina življenja

Neven naglašava da sve bolesti dolaze zbog nepravilnog načina življenja.'

 

Mi ovaj tu cijeli razgovor možemo voditi na dva nivoa. Znači, možemo ga voditi na materijalnom nivou i možemo ga voditi na duhovnom nivou. Ono što ljudi ne razumiju, to je moje mišljenje, ali to će vam jako puno ljudi reći: sve bolesti dolaze radi krivog načina življenja.

Znači ja kad sam tamo (u šumi - op.a.), sad evo imam tu cipele, inače sam bos, konstantno sam bos. I mene je (nije jasno što kaže) isto pitao "pa kako se ti ne napikneš?". Ne napikneš se zato jer si ti u sad. Znači nisi u jučer, nisi u prekjučer, nisi u sutra, ti si u sad i ti hodaš na taj način da si u sad.

Ti kad si u prošlosti, to je depresija. Kad si u budućnosti, to je anksioznost. I ti u ta dva nisi sad i ti ćeš onda i polomiti nogu i doći će ti neka bolest i tak' dalje. Ja vjerujem da kad si ti u sadašnjem momentu i kad si tu, ti si jednostavno sretan. I tu uopće ne postoje bolesti.

Pogledaj. Ljudi imaju jednu svoju prizmu kroz koju gledaju. Znači, lopov će vas uvijek gledat k'o "svi kradu". Političar će vas gledat "svi lažu". Policajac će vas gledati "a ono nešto kriješ". Svetac će vas gledati k'o da ste svi sveti. I to je ta prizma kroz koju ljudi gledaju, ja ne mogu, znači svi su oni u pravu. To je isto k'o jing i yang, znači u svakom dobru ima i mrvica zla i u svakom zlu ima mrvica dobra.

Tako je i ovo. Znači ja ne mogu nikoga tko je sam sebe uvjerio da je bolestan, ja ga ne mogu uvjeriti da će on biti zdrav. Isto tako ta bolesna osoba ne može mene uvjeriti da ću ja biti bolestan.

Možemo zaključiti da mislite da ćete biti zdravi dok vam biološki sat ne kaže ćao?

Da.

Dobro. Ja tu neću sad ništa oponirati, ne znam što će biti, postoje genetske bolesti, postoji nešto što smo...

Ne postoji ništa. Znači u duhovnom svijetu, znači vi kad ste u duhovnom... Znači, ne postoji ništa, vi kreirate... To ti je i (Davor - op.a.) Pavuna, samo je on šizio i on nema to, ja mislim, kog' sam vidio kroz tu tvoju emisiju, on nema to iskustvo, on je samo teoretičar. Ali on ti je to jako, jako lijepo rekao, ali je divljao pa se jako teško, ovaj, ga je shvatiti ozbiljno, ali ti možeš, ti kreiraš materijalnu stvarnost na isti način, znači ne, ti možeš sebi izliječiti rak, možeš si sve izliječiti, meni je jako teško sad, razumiješ, nekoga uvjeravati to i nemam potrebe...

Dalje od toga ne moramo ići.