Ružica Parlain: Drama

Uvijek mora nešto nedostajat. Ustala sam se da protegnem noge i malo odmorim oči od ekrana, pogledala sam kroz prozor, gdje povremeno vidim koji kamion da se okreće i pomislila: Bolje od ovog ne može.

Mogu se bilo kad ustat sa stolice gdje pečem mozak na laganoj vatri s programiranjem, pogledat kroz prozor i pustit misli da teku i da se razgranaju i da rade što hoće. To baš i nisam mogla za recepcijom. Ni u pošti. Ni u restoranu. Ni u trgovini. Ni u animaciji. Je li onda moguće da mi nedostaje neki kaos?

Mlađa ja je prije 3 godine izabrala Njemačku umjesto prijemnog glume u Sarajevu. Tad mi kaos uopće nije ni bio u glavi, samo ambicije. Što mogu, što želim, što mislim da je baš za mene. Mislim da sam s tim planom nasmijala i Boga, i anđele i svetog Petra. I svetog Franju, s njim sam se sprijateljila u framaškim danima. Dobar je on, čuva mi leđa. Zapravo, malo on, a malo sol zamotana u plastičnoj vrećici(mislim da je sol, baba se ne drogira) koju nosim u torbi od prošle godine.

Čuvala me u zadnjem avanturističkom pohodu u Španjolskoj. Dobro je pa je ugovor bio samo na mjesec dana, već je bio kraj sezone. Možda bih i duže ostala.

Opet se smiju oni gore.

Zašto? Zato što mislim da sam nakon točno 2 radna dana sebe pitala koji me đava gonio da opet radim u animaciji kad ispije život iz mene. Zabavno je prvih tjedan dana, nakon toga mi se smuči svaki put kad roditeljima moram objašnjavat da ne mogu dijete samo tako ostavit u mini clubu čitav dan, Aqua zumba na +30, ulizivanje u guzicu šefovima kojih ima 10 (animatori su na dnu hranidbenog lanca), pauzice od dva sata gdje pola ode na ručak, pola na probu za večernji show. Završavanje u 12 jer je do tad After party gdje moraš zabavljat goste i bit lijepa, uvijek nasmijana lutkica i okrenut glavu kad neki gost pokuša poljubiti kolegicu na sred podija.

Eh, tek nakon tih mjesec dana sam uzela u obzir da nastavim sa svojim školovanjem jer je puno poslava koje mogu radit a ne sviđaju mi se, a 0 poslova u kojima se mogu zamislit i za njih sam kvalificirana.

Nije bilo baš tako crno, ipak je tu bio jedan posao koji sam dobila i koji još uvijek imam, ali o tomu drugi put.

Proces biranja za što da se prijavim je bio naravno dug jer ja baš volim razmišljat o 100 različitih opcija i svaku ideju koju sam ikad imala od 5. godine uzeti u ozbir. Višestruki izbor dovodi do paralize, u mom slučaju doslovne jer mi se paraliza sna razbukta kad sam pod stresom.

Svladala sam svoje demone i otpočela karijeru u IT sektoru, i sve je bilo spremno za novi početak.

Novi početak.
Čekaj.
Opet?

Opet
stres

Opet
anksioznost

Opet
strah

Firma:
Bez iskustva –
samo ja
Kojoj njemački nije materinji –
samo ja
Koja plače u wcu –
samo ja

Ali:
Tko dolazi na posao svaki dan?
Svi.
Tko radi za pare?
Svi.
Tko treba pare da prezivi?
Svi.
Tko ima probleme?
Svi.

A kažem, fali mi kaos. Pih.
Kažem i da bolje od ovoga ne može.
Iza toga još uvijek stojim .
Hvala Bogu i roditeljima, bar imam priliku.
Koje anegdote, izazove, misli i pitanja ona nosi sa sobom, to ćemo tek vidjeti.
Keep tuned!

Liebe Grüße,
Ružica

Ružica Parlain/Herc.info