Teolog: Treba se pokoravati Bogu, a ne ljudima, makar se oni okitili titulama biskupa, kardinala, pa ponekad i samoga pape

Vladan Perišić je umirovljeni profesor filozofije, teološke epistemologije, ontologije i patrologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (Srbija). Također je bivši profesor srednjovjekovne i moderne filozofije na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta. Bio je glavni urednik časopisa Filozofske studije i Teologija. Bio je dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta i predstojnik Katedre za patrologiju. Dugi niz godina predstavljao je svoju Crkvu u Svjetskom vijeću crkava. Protojerej-stavrofor je Srpske pravoslavne crkve i član „Pravoslavno-katoličke radne skupine sv. Irenej“. Također je i parohijski svećenik Pravoslavne parohije u Dubrovniku. Njegove publikacije uključuju više knjiga, od kojih izdvajamo: Raskršća: studije o helenskoj i kršćanskoj filozofiji (1996), I vjera i razum (2009), Sa teološke točke gledišta (2010), Ignjatije Antiohijski: episkop – mučenik – bogonosac (2012), Theological Disambiguations: An Unconventional Handbook of Orthodox Theology (2012), Laste trećeg jata: ogledi o protestantskoj teologiji (2019), Teološke studije (2020), Licemjeri, milost hoću a ne žrtvoprinošenje: Tumačenje evanđeoskih perikopa (2019) (= Dubrovačke besjede, 2023), So zemlji i svjetlost svijetu: Tumačenje evanđeoskih perikopa (2024). 

U tijeku Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu, profesor Perišić za Polis odgovara na pitanja o značenju ovog događaja, posebno za mlade teologe zbog kojih se i organizira, o nužnom autonomnom položaju teologa u odnosu na crkvenu vlast, o zadaći kršćanskih teologa da budu vjerni Evanđelju i doprinose ujedinjenju svih kršćana, o njihovom društvenom angažmanu…

Svake godine dolazite na Mediteranske teološke susrete u Lovran, a ove godine održali ste i predavanje. Najprije, možete li nešto reći što za vas znače ovi susreti i koliko su oni važni za naša društva na ovim područjima?

Mediteranski teološki susreti, koje je, ne bez nadahnute vizije, osmislio nadbiskup Mate Uzinić, mnogo su važniji za naše područje nego što to na prvi pogled može izgledati. U svojoj jedinstvenosti oni okupljaju ne samo ugledne teološke profesore iz Europe pa i svijeta, nego, što je još važnije, i zbog čega oni i postoje, na desetine mladih ljudi, magistranata i doktoranada (katolika, protestanata, pravoslavaca pa i muslimana) iz država okruženja. Upravo neposredni susreti tih ljudi koji o izuzetno važnim suvremenim problemima društva i crkve razgovaraju potpuno slobodno i rekao bih sa sve većim međusobnim povjerenjem, čine najveću vrijednost ovih susreta. Njihovo službeno i naročito vanoficijelno druženje i razmjena misli nešto je što će na svakom od njih ostaviti neizbrisiv pozitivan pečat. A to je zato što se jedino u neposrednim susretima, gdje ovi mladi ljudi razmjenjuju misli, ali i dijele slobodno vrijeme (jedu, piju, pjevaju, plivaju itd.), razbijaju predrasude koje svi mi nosimo a da ih nismo podvrgli kritičkom razmišljanju i empirijskom iskustvu. Zato su ovakvi susreti nemjerljivo dragocjeni za izgradnju jedne bolje i ljepše zajedničke budućnosti.

U predavanju koje ste održali na ovogodišnjim susretima govorili ste o autonomiji teologa i teologije u odnosu na crkveni autoritet kroz povijest. Zašto je važno da teolog bude autonoman u svom razmišljanju i istraživanju? Što o tome možemo naučiti iz povijesti kršćanskih crkava?

Izuzetno je važno da teolog bude autonoman i u svojim stavovima nezavisan (ne od Boga nego od institucionalne, službene Crkve) dok promišlja o problemima koje život stavlja pred nas. Jer njegova uloga nije da kao papagaj samo nepromišljeno ponavlja neka stara i neodgovarajuća rješenja za potpuno neadekvatne nove društvene i crkvene izazove. Niti da se ponaša kao čuvar neke ukočene i nedodirljive i u našoj imaginaciji i neznanju „savršene“ crkvene tradicije tzv. „starih dobrih vremena“, jer takva nikada nisu postojala. Njegov zadatak je da nas objektivno suoči s novonastalim problemima i da na njih pokuša pružiti rješenja što utemeljenija u evanđelju i u riječi samoga Isusa Krista. A da li će se njegov odgovor svidjeti crkvenim vlastima, on o tome ne treba brinuti, sve dok je vođen svojom savješću i odgovornim stavom prema Bogu (a ne prema njima).

Govorili ste o odnosu između biblijskog shvaćanja događaja Crkve i institucionalnog, hijerarhijskog i često birokratskog strukturiranja Crkve i crkvenog autoriteta? Koliko su ta dva aspekta u Crkvi kompatibilna?

Nikada do kraja. Ali uvijek manje ili više. A željeli bismo da budu više. A bit će više onda kada vrh Crkve sam shvati ili bude primoran da shvati, da kriterij koji označava tu kompatibilnost već imamo dan u Novom Zavjetu u riječima samoga Krista koji nas opominje da će oni koji su izvan Crkve razabrati da smo mi Crkva samo na jedan način: ako budemo imali ljubavi među sobom, tj. samo ako se budemo međusobno slagali i voljeli. I nikako drukčije. Dakle, da se ne uzdižemo jedni nad druge, da pomažemo jedni drugima nositi teret (i fizički i psihički), da ne tražimo samo svoje, nego da se zauzimamo i za drugoga kao za samoga sebe itd. Dakle, da damo sve od sebe da odnosi koji među nama vladaju što više zaliče na one koje opisuje apostol Pavle u svojoj himni ljubavi (možda jedinom novozavjetnom tekstu izvan evanđelja koji je ravan evanđelju).

U kojoj mjeri se današnje razlike između crkvenog autoriteta i kritičkog teološkog mišljenja odražavaju na odnose u Crkvi, odnosno koje je mjesto i uloga teologa u Crkvi?

Uloga teologa u Crkvi danas je u biti proročka, tj. da moćnicima (i u državi i u Crkvi) govori istinu i da se stavi na njezinu stranu svidjelo se to nekome ili ne. Teolog mora smjelo raskrinkavati svako zastranjenje vrha Crkve od evanđelja i temeljnih kršćanskih načela i ne smije oklijevati da svoje stavove izražava javno kako bi narod Božji podsjećao na njegov pravi smjer. A taj narod, koji je prihvatio Isusa kao svog Mesiju, uputio se ka Carstvu Nebeskom, te ga nikakva ideologija koja nekritički veliča tradiciju, naciju i ostale idole ne smije skrenuti sa tog puta. Jer sve su to zlatna telad kojom vješti demagozi (a njih ima ne samo u državnoj nego i u crkvenoj „eliti“) odvraćaju od onog doduše uskog, ali jedino ispravnog puta koji kroz Krista vodi Ocu nebeskom. Puta samilosti prema drugom, razumijevanja drugog upravo kao drugog, njegovog prihvaćanja i pomaganja, empatije prema njemu i svega onoga što Isus od nas traži da učinimo kako bi nas na kraju prepoznao kao svoje. Ako se to slaže s onim čemu nas podučava i vrh Crkve – onda još bolje. No ako se ne slaže, teolog je taj koji treba hrabro i jasno istupiti i objasniti da se treba pokoravati Bogu a ne ljudima, makar se oni okitili titulama biskupa, kardinala, pa ponekad i samoga pape. Jer istina (a Isus za sebe veli: „Ja sam istina“) nema i ne smije imati alternativu.

A koja je uloga teologa u ekumenskim odnosima među kršćanskim Crkvama i međureligijskom dijalogu?

Teolog ne smije taktizirati, govoriti „politički korektnim“ iliti diplomatskim jezikom (i pri tom ništa ne reći). Nego se u ekumenskim odnosima argumentima treba zalagati za što bolje međusobno razumijevanje, uzajamno poštovanje i na kraju za ponovno jedinstvo Crkve Kristove (jer nije normalno da Crkva bude podijeljena, ma koliko ta podjela dugo trajala). I treba podsjećati da se nitko drugi nego sam Isus, i to neposredno pred svoje stradanje, kad je znao da će biti žrtvovan, molio Bogu Ocu da svi mi koji idemo za njim (i zato se i zovemo kršćani) budemo jedno – jedna sveta, saborna i apostolska Crkva, a ne dvije, tri ili ne znam koliko. Teolog se mora truditi da onima koji o tome odlučuju pruži valjane argumente koji će ih uvjeriti da uprkos tome što to često izgleda teško ostvarljivo i (zbog ljudske slabosti i pogotovo nedostatka dobre volje) gotovo nemoguće, Bogu je sve moguće. Jer ono što nas danas tako uporno dijeli nisu više dogmatske razlike nego prosti nedostatak dobre volje. Osnovno pitanje današnjih podijeljenih kršćana je: da li mi zaista želimo ponovo biti jedna Crkva (čemu je Isus težio, Bogu se za to molio i čemu bi se obradovao) ili ne (čemu se može radovati jedino sotona s onima koje je uspio pridobiti na svoju mračnu stranu). Dakle, iako ne jedino ipak najvažnije pitanje je: da li mi to hoćemo ili nećemo. Ako nećemo, onda nastavljamo izmišljati razloge za daljnje podjele i uzroke zbog kojih je jedinstvo Crkve nemoguće. Ali ako hoćemo, onda vršimo argumentirani pritisak na one koji to mogu učiniti (a to je vrh Crkve) da to neizostavno i učine, kako bismo ponovno osjetili blagodat međusobne ljubavi. One koju nam je predao sam Isus i zbog koje je i svoj život dao da bismo mogli živjeti njome sjedinjeni.

Moramo se dotaknuti i aktualne političke situacije u Srbiji i studentske proteste. Smatrate li da teolog ima obavezu svojim glasom i prisutnošću svjedočiti istinu i podržati one koji traže pravdu, ili treba da ostane „neutralan“ i suzdržan radi institucionalnog mira?

Teolog može i treba ostati „neutralan“ kada su u pitanju međustranačka trvenja i čisto političke borbe. No kada su u pitanju osnovne demokratske, štoviše ljudske vrijednosti, onda on niti može niti smije ostati po strani. Kada oni koji su u jednoj državi na vlasti poništavaju vrijednosti na kojima treba da počiva svako normalno društvo, kako teolog može ostati neangažiran? Pa on, kao i cjelokupna Crkva, ne postoji van tog društva. Ako se u tom društvu uništava pravda (kompromitiranjem pravosudnog sustava) onda je neće biti ni za kršćane, ako se u njemu promiče korupcija, ona neće zaobići ni Crkvu. Ako vlast organizirano i sustavno uništava obrazovni sustav, onda će i kršćani u tom društvu ostati polupismeni i time podložni najgorem ideološkom ispiranju mozga i fanatiziranju protiv neistomišljenika. Jednom riječju, ako cjelokupno društvo klizi u propast, i to ne samo od sebe, nego organiziranim nastojanjem kriminalizirane vlasti, dužnost je teologa (kao i svakog intelektualca i iole svjesnog čovjeka) da pokuša tome stati na put. I ako su se u Srbiji protiv takve korumpirane i kriminalizirane vlasti konačno podigli studenti i umjesto nje traže vladavinu prava, funkcionalne institucije, slobodne medije, odgovornost za zločin i sl., teolog to mora podržati, makar se vrh Crkve (iz samo njemu znanih razloga) stavio u službu jedne takve nedostojne vlasti. Jer teolog nije u službi Crkve (kako se to obično kaže), nego je u službi istine i pravde (koje vrh Crkve, kada je onakav kakav treba biti, može zagovarati, ali kada nije, onda i ne mora). To, međutim, ne smije spriječiti teologa da u takvom slučaju on to čini u ime Crkve, kao savjest i korektiv njenog posrnulog vrha.

Je li Crkva u službi politike ili neke ideologije koja je protivna evanđelju, konkretno, kakvu ulogu bi Crkva kao zajednica i kao institucija trebala imati u trenucima kada mladi izlaze na ulice u potrazi za istinom, dostojanstvom i pravdom?

Ne bi bilo prvi put u povijesti da je Crkva u službi vladajuće ideologije koja je suprotna evanđelju. No, upravo u tome je uloga slobodnomislećih teologa, da proročki hrabro, ne obazirući se na moguće posljedice, podsjećaju Crkvu da je njezino mjesto ne na strani korumpirane vlasti, nego na strani obespravljenog naroda i njegovog najboljeg i najperspektivnijeg dijela – akademske omladine. Sa kim će Crkva biti i koga će podržati ako ne one (studente, ali i građane) koji traže pravedno društvo, poštene (= nenamještene) izbore, vladavinu prava, odgovornost za učinjeno i propušteno, medije koji informiraju a ne dezinformiraju u ime kriminalnog kartela koji je zarobio državu i paralisao društvo. Ne bih rekao da je taj izbor baš toliko težak da teolog mora podsjećati vrh Crkve što mu je zadatak i čiju stranu treba podržati. I ne pomaže tu nikakva demagogija da Crkva ne treba dijeliti narod nego da su joj svi isti. Niti su niti joj mogu biti isti lopov i pokradeni, ubica i ubijeni, onaj koji prosvjetljuje i onaj koji zamračuje, istinoljubivi i lažljivci, onaj koji oslobađa i onaj koji porobljuje, dobronamjerni i zlonamjerni itd. itd. Izbor je isuviše lak da bi se Crkva pretvarala da ga ne razumije ili da je iznad njega. No u ovako lakim slučajevima i neutralnost je itekako svrstavanje. Ovog puta, nažalost, nedostojno.

Polis