„Duše u kamenim kućama“ Marka Čuljka: Selo nam se isprazni, ljudi nam odoše i pomriše

Piše: Marko Čuljak

Događaj od prošle godine urezao mi se u sjećanje. Šetao sam selom u ranu kišnu jesen. Prebirao po oblacima i prirodi u tisuću nijansi crvene i smeđe isto kao što čovjek prebire po sjećanjima. Naravno da nikoga nije bilo ni na cesti ni po seockim puteljcima. To je samo moje vrijeme. Vrijeme prebiranja. Vrijeme davanja definicija izborima. Vrijeme za samotne pjesničke duše koje misle da ima nešto u tome, biti samotan, biti pjesnik, imati dušu. Nije lako imati dušu. Nju treba čuvati više no što se čuva tijelo. Ili posuđe za jelo.

Prošao sam mnogo puta pored Vranine kuće i nikad nisam čuo svađu. Jedini zvuci većih decibela bili su vika djece dok su Vranina djeca bila manja. Njih četvero braće i sestara, skladni i u igri i nedjeljom na misi. Jedno obučeno na oltaru, jedna čita psalam, treći u prvom redu, četvrta s materom u klupi, Vrano u zadnjim redovima s muškima. Takvi su bili i u igri. I na njivi. Dvoje mlađih kupi krumpire, jedno starije drži vreću, najstarije iskrene iz kante. Sklad za poželjeti.

No, onog tmurnog jesenjeg dana Vrano je izišao iz kuće, vidio sam ga kako drži tanjur u ruci, stoji i promatra u daljinu, i odjednom razbija tanjur o zid. Ugledao me je kad je se okretao da se vrati u kuću. Pozdravio me i ušao kao da ništa nije bilo. Nekoliko dana sam razmišljao o tom događaju, skupljao hrabrost da upitam Vranu o čemu se tu radilo. Nije bilo vike, galame, svađe. Samo on koji je razbio posuđe za jelo. Kao da je bacio vrećicu za smeće u kantu.

Tri mjeseca kasnije, i ovoga puta je bio lijep dan za šetnju. Zimski sunčani dan. Malo bure je bistrilo misli jer to je jedino ostalo za izbistriti, inače je posljednja dva dana puhala i očistila nebo. Naišao sam pored Vranine kuće. Sjedio je i taman motao škiju. Zovnuo me. Volio sam svratiti kod njega, vino mu je odlično, duvan isto tako. Sjedili smo i pili, motali i gledali prema svetom Juri. Uvijek nam je blizu taj vrh i ta planina i sve ono što se s nje na ovu stranu može vidjeti. Blizu oku i blizu srcu.
"Vrano, nešto te želim pitati već jedno vrijeme ali nekako mi neugodno..."
"Zašto sam razbio tanjur kad si jesenas naiša?", izreče nakon što mi je pročitao misli.
"Da."
"Vidiš, došlo mi. Znaš da je moja Sanja otišla u Zagreb na fakultet. Znaš da je Filip u Njemačkoj. Znaš da se Ana udaje dogodine. I ja onako mislim, razmišljam o životu, o putovima ljudskim i Božjim, i došlo mi... ma znaš šta, iskalit ću tugu, ne bijes nego tugu, na tanjuru. Šta će mi šest tanjura u kući, nas ostaje troje, a dogodine tko zna. A kada se ljeti skupimo, ima tanjura, ima i čanjak od pokojnog dida, ma ima svega, može se i u restoran ići deset dana, nije kriza, samo je kriza s brojnim stanjem nas, samo nas nestade. Eto, taj tanjur je platio za ovaj egzodus."

Nalio je Vrano još po jednu, po prvi put mi njegovo odlično vino gorko zastade u grlu. Razgovarali smo još o ovoj temi. Govorio sam mu kako naši ljudi mogu otići iz sela, selo iz njih ne može. Govorio sam mu o tome kako njegova djeca imaju odgoj dobar i neće stranputicama. O tome kako je nekada put izabrao čovjeka, ne obrnuto. Sve je Vrano slušao i poštivao moje mišljenje, ali tuga mu je pritegla pogled. Pogledao je prema desno i pokazao rukom u tom smjeru, u smjeru podbrda i starih kamenih i praznih kuća. Vidio sam mu repliku u pogledu. Kakve putove i izbore su imali oni? Bilo ih i po Americi i po Njemačkoj, ali se uvijek tražio tanjur više. Bilo i školovanih i težaka, i fratara i mangupa, ali su hrlili dušom ovdje.
I tvoja će djeca, Vrano, mislio sam mu reći. Presjekao mi misao rekavši da je manje kontakata danas kada tehnologija dopušta da se čuješ nego nekada kada su pisma putovala mjesecima. Nalili smo po još jednu čašu.
"Vidiš, selo nam se isprazni, ljudi nam odoše i pomriše, kako je red ili priko reda. I nisam ti ja pjesnik niti Božju volju propitujem, ali nekako volim pjesnički tužno pomisliti da naši ljudi, naši dobri i vrijedni težaci koji su pomrli, da im je Bog ostavio duše jedno vrijeme da obitavaju u onim praznim kamenim kućama, jedan period prije nego prijeđu u raj".
"Vrano, šta ako bi ja pitao mogu li večerat u tebe. Ima li tanjur viška?"
"Ima didov čanjak", reče i ostadosmo u šutnji jedno vrijeme gledajući kako sunce svetom Juri pomazuje vlasi i govori laku noć.

Marko Čuljak za Herc.info