Thompson: „Čim zapjevam partija mi sudi“

Gledamo li ga kao proizvod, ovo je jedan od boljih Thompsonovih albuma u svjetlu onoga što želi postići. Borben, „spreman, vjeran, zauvijek domu svome“ kako sam kaže, itekako je uvjerljiv u tome što govori, pa nema dileme da će njegova publika ove pjesme prihvatiti kao manu s neba

Kakav je album „Hodočasnik“ i koliko daleko može dospjeti? Jako daleko. „Hodočasnik“ će biti najprodavaniji album ove godine kod nas. A i u djaspori. U to nema nikakve sumnje i to ne može predvidjeti samo naivac. Čim čujete uvodnu pjesmu  „Ustani iz sjene“ - koja se na vas sruči u ritmu i aranžmanu „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo“ Bijelog dugmeta - jasno je da govoriomo o pažljivo pripremljenom projektu.  Gledamo li ga kao proizvod, ovo je jedan od boljih Thompsonovih albuma u svjetlu onoga što želi postići. Borben, „spreman, vjeran, zauvijek domu svome“ kako sam kaže, itekako je uvjerljiv u tome što govori, pa nema dileme da će njegova publika ove pjesme prihvatiti kao manu s neba. Naravno da ima i političkih mana, ali to nije Thompsonov problem.

Ujedno, tehnički gledajući, i bez obzira na (ne)ukuse, ovih 12 pjesama poredano je u djelotvoran niz koji melodijski i ritmički, od balada (često patetičnih), do pop-hard-rock ubrzanja ima potencijala za zborno pjevanje i radijsko emitiranje, jer radi se o tehnički dobro skockanim pjesmama u melodioznom staromodnom hard-rock maniru, s gitarskim solažama i vokalnim zborovima u nekim baladama. Njegov tvrd i grub vokal koji mu mnogi zamjeraju, zapravo mu je najveća prednost u uvjerljivosti - on naime glasno pjeva ono što misli.  
„Ravnoteža“ je čak i duhovita, mada ne i autoironična, to se od Thompsona ipak ne očekuje, pa kaže gdje „god krenem prašina se digne, uvijek neki glasnik prije mene stigne“, želeći valjda reći da ga optužuju nepravedno i unaprijed. Ili „pjesmo moja golubice mira, čini mi se nekad kad te sviram da sa tobom u osinjak diram“, opisuje situaciju koju kod onih koji ga ne vole proizvode Thompsonovi potezi, iako je problem u tome da ponekad on stvara taj osinjak, a ne suprotni tabor.   
Ima na albumu i par akustičnih balada poput „Preskočena crta“ koja zastupa neke univerzalne poruke mira i tolerancije. 

Čisto glazbeno, „Hodočasnik“ je vrlo pronicljivo i pažljivo konstruirana ploča koja povijesni romanticizam prebacuje u današnjost, s porukom da je sve isto kao lani. Ili preklani, ili prije sto, tisuću godina, i da je situacija, naravno, loša. A baš to što (on) tvrdi da je loša, omogućava mu da bude to što jest, „izlaz“ svojim poklonicima. Koji više, očito, nisu samo „njegovi“ već se ususret koncertu pred pola milijuna ljudi radi o očitom konsenzusu mnogih da je Thompson prihvaćen kao mainstream i kod onih koji ne dijele njegove političke stavove. „Iz mučeničke krvi novo sjeme kliče devedesetprve godine“ (referira se na 1945. u pjesmi „Slike Bleiburga“), ili „Čim zapjevam partija mi sudi“, stihovi su koji su zapravo nevjerodostojni i nategnuti, ali služe konceptu istine koji Thompson zastupa. 

I tu mu se mora priznati dosljednost, i to vrlo profitabilna. Uostalom, u baladi „Devedeset neke“ iskreno veli „ja se brate nisam mak'o iz devedeset neke“. Završna balada „Život“ zapravo se mogla zvati „Hodočasnik“, jer daje glavnu poruku o cijelom albumu i Thompsonovu prosedeu riječima „oj živote moj, nekad si pjesma nekad ljuti boj, oj o Bože moj, puno je staza, jedan put je tvoj“. 
Iako pjeva o zajedništvu, mnoge poruke dijele slušatelje na „nas“ i „njih“ . Ali to opet ne smanjuje uvjerljivost Thompsona za njegovu publiku i istomišljenike koji će jedva dočekati ovakve napjeve. Thompson je rjetki domaći primjer totalno politiziranog i uvjerenog pjevača koji na svojim stavovima gradi karijeru. S tim stavovima ne morate se slagati, ali to mu ne smanjuje uvjerljivost i domet kod publike, pogotovo kad ima solidan album - naravno, za tu vrstu glazbe - u rukama.